Neki dan me prijatelj Tvrtko pozvao na pivo i šokirao viješću da se rastaje. Mislim, nije me baš šokirao, ali moglo bi se reći da sam ostala iznenađena. Jer od njega sam očekivala bilo što. Na primjer da će prije završiti u nekoj sekti koja štuje Boga nogometa i promiče teoriju da je Liga prvaka istinski smisao života. Ali da će ostaviti ženu, to nikada. No, ispalo je drugačije. I to nije sve. Unatoč uvrježenom mišljenju da je muškarac uvijek kriv za sve, u njegovom slučaju to nije bilo točno. Gospođa supruga Vesna je njega zlostavljala. Sistematski. Godinama.
Priča Tvrtka i Vesne počinje sretno kao i većina sretnih ljubavnih priča. Upoznali su se, zabavljali, ljubakali po križanjima Jurišićeve i Petrinjske te Trga i Praške. Onda ona nije pazila, pa je ostala trudna. Iako je znao da on nije odgovoran za to novo stanje, plemenito joj nije zamjerio niti malo, nego se složio da rodi. Dakako, njemu to nije bio baš najzgodniji trenutak da se realizira kao roditelj, ali što je, tu je, volio ju je, pa se žrtvovao i bio joj podrška. Ona je prekinula svoju pripravničku praksu u 9. mjesecu trudnoće jer više nije mogla proći kroz vrata Odvjetničkog ureda gdje je radila. I tada joj je Tvrtko isto bio podrška. Nije joj to uopće nabijao na nos, štoviše tješio ju je da možda nije ni prirodno da žena bude uspješna odvjetnica, osobito ako kani imati muža i djecu. Jer neće sve stići i onda će postati frustrirana i zabrljat će na svim poljima. Nit’ će biti dobra doma, nit’ na poslu. U svakom slučaju, ako već jednom odluči početi raditi jer će djeca odrasti i bit će joj dosadno, uvijek joj on može u svojoj firmi naći neki nezahtjevni posao tajnice.
A njegov posao je bio užasno važan. Prvo zato što ih je sve hranio i otplaćivao kredit za stan i auto, a drugo, zato što je to jedan od važnijih poslova za razvoj čovječanstva. Prodaja auto dijelova je pokretač razvoja civilizacije. Možda to njoj nije bilo jasno vidljivo iz perspektive baškarenja u toplom stanu sa sinom, dok je on jadan putovao po Hrvatskoj kako bi zadovoljio potrebe kupaca koji su isključivo i jedino s njim htjeli surađivati. Jer je on bio najbolji u svom poslu. I njegov posao je bio najvažniji. Njemu. Ali i njoj.
Prvih nekoliko godina u njenom ponašanju se uopće nije naslućivalo da se radi o potencijalnoj zlostavljačici. Dapače, Vesna se činila idealna žena. Brinula se o djetetu, kuhala tri obroka dnevno, dočekivala ga budna s postavljenim stolom i kuhanom večerom bez obzira je li on došao u 8 navečer ili u 3 ujutro s posla. Usisavala je stan svaki dan. Doduše, podove je laštila tek svaki drugi dan, ali Tvrtko nikada nije dizao neku pretjeranu frku oko toga. Ostavljao joj je apsolutnu slobodu u organizaciji kućanskih poslova. Jedino mu je bilo važno da usisava kad njega nema doma. Zvuk usisavača ga je strašno zamarao i činio ga je jako nervoznim.
Tvrtko mi nije sa sigurnošću mogao reći da li zna koji je to trenutak bio točka preokreta kada je ona pokazala svoje pravo lice, ali misli da je to u Vesni čučalo već neko duže vrijeme. No prvi puta je to izgovorila jedno jutro kad se on spremao na put. Rekla je: „Imam plan.“
Njen plan je bio da napokon završi pripravnički i vrati se na posao. I tu je sve krenulo nizbrdo. Prvo je sina bezdušno natjerala da sam hoda do škole iako je tek išao u 7. razred, a onda je uvela pravilo da se dnevno kuha samo jedan obrok, dok bi se za ostala dva trebali jesti naresci ili ne daj bože nešto iz pekare. Osim zanemarivanja vlastitog sina, počela je i zanemarivati čistoću njihovog doma. Usisavalo se ponekad čak i samo dva puta tjedno, dok je od jednog do drugog laštenja podova nekad prošlo čak i do 7 dana.
No, kako mi je Tvrtko ispričao, najgori su mu trenutci bili kad bi on došao doma s poslovnog puta iz Splita, a Vesna je na svom laptopu tipkajući vjerojatno neke odvjetničke budalaštine, njega samo usputno poljubila u obraz i rekla da je večera u pećnici. Na stolu su umjesto postavljenog bešteka sada stajali neki ugovori, dokumenti i njen laptop. I kad bi joj pokušao reći da je on danas prodao 5 cincilatora i 15 gefufni i to najmirnijim tonom koji je mogao takav uzrujan postići, Vesna je samo hladno odgovorila: ”Jel? Super.”
Situacija je postajala sve gora. Zanemarivanje i zlostavljanje je raslo iz dana u dan. Jednom je toliko eskaliralo da mu je pred prijateljima na večeri rekla da prestane ljude maltretirati svojim poslom i ponašati se kao da on jedini na svijetu nešto radi. I tu nije stala, počela je pričati o slučaju na kojem radi, pohvalila se promaknućem i pokušala zabavljati društvo svojim anegdotama s posla. I svi su joj se smijali. I to vrlo uvjerljivo da su skoro i Tvrtka zavarali. Izgledali su da se iskreno smiju Vesninim forama. Možda da nije znao da se radi o osobi bez smisla za humor koja ništa nije postigla u životu, bi im i on povjerovao.
I tako, Tvrtko se sve više povlačio u sebe. Više nije imao volje za zabavljanjem raje i pričanjem viceva svojim klijentima. Svi su primijetili da se nešto dešava. Iz dana u dan je propadao sve više. Zlostavljanje se nastavljalo i trajalo je duge tri godine. Tvrtko se bojao ostaviti Vesnu. I to ne samo zbog djeteta i kredita za stan, bilo ga je strah da bi zlostavljanje moglo postati još gore kad bi se razveli. Tada bi ona kao samostalna osoba imala još više vremena za svoje divljanje i nadmoćno prenemaganje s poslom. Osobito kad bi sin bio kod njega.
I tko zna koliko bi to sve još dugo trajalo da Tvrtko nije prošlog ljeta na moru upoznao 15 godina mlađu konobaricu bez imalo ambicija. Mogla je satima slušati priče o njegovom poslu bez da je i jednom riječju spomenula koliko je produženih kava danas skuhala. Ona jednostavno nije imala u sebi tu Vesninu zlostavljačku crtu. Na kraju mi je Tvrtko priznao, iako zna da je prerano jer se konobarica i on znaju tek nekoliko mjeseci, da misli da mu je ona srodna duša. Složila sam se s njim.