Kad imaš preko četiri banke, a nemaš muža i djecu, ljudi oko tebe imaju svoje stavove o tome. S razlogom, dakako.
U pristupu se dijele na više grupa:
Prvi se ponašaju kao da si u najmanju ruku mentalni invalid. Na dječjim rođendanima sažalno kimaju nakrivljene glave praveći se da te razumiju i onda tu i tamo duboko uzdahnu ne bi li ti dali do znanja da suosjećaju s tobom. Kao da si im božemeprosti rekla da ćeš umrijeti u roku od tri mjeseca. Oni pritom, iako im je žao što je tvoj život gotov, misle da to možda i nije neka velika šteta jer takav život bez muža i djece nema nikakvog smisla.
Druga grupa smatra da s tobom nešto ozbiljno nije u redu i kako se boje da slučajno cijela stvar nije prijelazna, bježe od tebe ko od svinjske gripe. Oni će te promatrati sa sigurne udaljenosti i s neodobravanjem odmahivati glavom uz poneko cmakanje. Strah od zaraze, iako neutemeljen, paranoičnoj sretno udanoj gospođi s prekrasno razmaženom djecom koja, iako je rođendan na Bundeku, ne dižu glavu sa svojih gadgeta se može učiniti moguć iz dva razloga. Prvo, njen gospodin muž, koji ne doživljava zavjete braka baš tako ozbiljno kao ona je sklon očijukanju s raspuštenicama i to kod nje često izazove potrebu za tabletama za smirenje kojih nema više u zalihama u kućnoj apoteci, uslijed nemogućnosti dobivanja u ljekarnama bez recepta. To je prvo, a drugo, epidemija razvoda strašno uzima maha, pa iako ona zna da se ne može naći u ovoj poziciji četdesetogodišnjakinje bez muža i djece, negdje duboko u sebi se boji da bi se mogla naći u poziciji četrdesetogodišnjakinje bez muža. S djecom.
Ima tu i grupa frendica iz osnovne škole koje viđaš samo na Facebooku. Tek su ga otkrile i imaju pregršt slobodnog vremena i što reći svijetu, pa onda bombardiraju svaki dan objavama i fotografijama s krštenja svojih unuka. Ili slikama prvog dana škole unuka. Prvo sam mislila da su im unuci djeca i da su zbog rada u Njemačkoj zaboravile jezik pa umjesto sin, pišu unuk. Onda sam zbrajala na prste mogućnosti. Ako rodiš s 18, a tvoja kćer isto s 18, matematički je realno da s 42 imaš unuka koji je baš krenuo u prvi razred osnovne. Uglavnom, ta grupa, iako ponosna na sve višegeneracijske uspjehe u obliku potomaka u svom životu ti potajice zavidi. Ah taj tvoj nemirni duh, prekrasna si, ne stariš, kao djevojčica si, ma nemoguće da imaš toliko godina, koji komad i ostale #lakjkamtedatilajkasmojeunuke pizdarije pokazuju da ponekad, ali samo ponekad bi vjerojatno dale bar jednog unuka za taj tvoj život četrdesetogodišnjakinje bez muža i djece. I unuka.
Četvrta grupa su mame, tetke i ostala tugujuća rodbina. Njih si svojim izborom života duboko razočarala na osnovnoj razini. Oni će te na svadbama gurati u prve redove za hvatanje buketa. Nakon što će razgaljena masa euforično odbrojavati od deset do nule ko na dočeku nove godine, ti ćeš promatrati buket koji leti u slow motionu i pitat ćeš se što radiš među desetak mahom dvanaestogodišnjakinja koje još uvijek misle da je jedini smisao života udati se. Njima se vjerojatno u ovom momentu mogućnost da one jednoga dana budu četrdesetogodišnjakinje bez muža i djece čini poput znanstvene fantastike. A dok će za pet minuta plesati sa znojnim tipom razdrljene košulje koji oko glave ima taj najseljakčiji trofej u obliku podvezice će te vidjeti na šanku s čašom u ruci i proći će ih jeza od pomisli da gledaju svoju budućnost. Jer što je žena bez muža i djece. I bar jednog ulovljenog buketa na svadbi.