Jednom kad je jednoj mojoj poznanici iz Sarajeva naglo umro muž od srčanog udara i ja sam joj došla izraziti sućut, samo me pogledala i rekla: „Hvala ti, ali nije ti to moja ti za suosjećanje. Kad je ovaj umro, mene je Bog pogledao“.
Bila sam na nekoj operaciji prije par godina na ginekološkom odjelu jedne naše zagrebačke bolnice. Sve vi koje niste imale prilike iskusiti taj jedinstveni doživljaj (kombinacije nadrkanih medicinskih sestara, manjka wc papira, analgetika i višak klistiranja jer se doktor nije pojavio taj dan na poslu kad vas je trebao operirati) od srca vam želim da ga nikada nećete ni doživjeti. Uglavnom, u sobi sam ležala s dvije starije gospođe. Jedna je imala čopor dosadne djece i unuke koji su svaki dan opsjedali i sobu i sestre i doktore. Druga nije imala nikoga.
Oko ove s čoporom napasnih potomaka su skakutale više sestre, manje doktori (valjda je razlog skakutanja bilo predoziranje šećerom od onih 10-ak bombonjera koje su donosili svaki puta kad bi došli u posjetu). Oko ove bez ikoga nije skakao nitko. Pomislila sam u tom trenutku da ću završiti kao i ona i crknut negdje u bolnici jer nemam djece koju je briga. Onaj nećak kojeg sam tetošila kad je bio mali će me otkantat jer mu više neću biti u području interesa kao stara i smrdljiva tetka. Pomirivši se sa crnom statistikom umiranja samaca kojima nema tko platiti sprovod sam zaspala.
Kad sam se ujutro probudila, krevet od gospođe s četom nasljednika je bio prazan. Umrla je prije operacije. Na drugi krevet su upravo prebacivali s kolica gospođu bez ikoga. Vratili su je s operacije. Svakim danom je bila sve bolje i vratila se uskoro svojoj samačkoj kolotečini. Sretna. I živa.
I onda se sjetih moje Zine kojoj su roditelji dogovorili brak kad je imala 14 godina i doslovno je prodali s Kosova u Bosnu. On je bio stariji od nje 20 godina. Odnos koji je on imao prema njoj bi u nekim normalnim državama bio zakonom zabranjen pod sumnjom da se radi o robovlasništvu. Nakon što je othranila troje djece i njega kao četvrto je on našao mlađu i odlučio Zinu izbaciti iz kuće. Prije službenog razvoda ga je srela s novom mlađom u finoj gradskoj kafani u koju nju nikada nije odveo. Gledala je kroz izlog kako je mazi po ruci i na rastanku joj daje bijelo grožđe kupljeno na tržnici. Zina je voljela grožđe. Jako. Ali ga nikad nije kupila. Preskupo je uvijek bilo. I uvijek je nešto bilo važnije od grožđa.
Sljedeće jutro se probudila u 7 sati na kauču u dnevnom boravku. Ustala je i skuhala kavu kao i svaki drugi dan i za njega i za sebe. On nije ustao do 10. Otišla je pogledati gdje je. Pomislila je da sinoć nije ni došao kući. Ležao je na krevetu. Mrtav. I još uvijek službeno nerazveden od nje. Zina je otišla frizeru na pramenove. Po prvi puta u životu. A na povratku kući je kupila grožđe. Tri kile.