Jedne Nove godine sam se probudila na podu s tepihom zalijepljenim na skorenu krv sljepoočnice. Na trenutak se nisam mogla sjetiti kako sam se tamo našla i to je bilo loše. Ali ono što je bilo dobro je da sam bila sama. Zašto? E pa zato što sam se ostatak dana trebala opravdavati isključivo sebi i sramiti se samo sama pred sobom. Jer zamislite da sam u tom trenutku imala muža dušebrižnika ili nedajbože jadnu dječicu koja bi vidjela mamurnu majku.
Piti sam nije ništa lošije nego piti u društvu. Iako svi tvrde da je to zadnji stadij i grana s koje ne možete niže pasti. E pa nije. Problem alkohola nije sam po sebi problem ukoliko postoji umjerenost. A ako ste neumjereni nebitno je jeste li u društvu ili u praznom stanu u kojem odzvanja sekundarnik na zidnom satu u hodniku.
Dan kad sam se probudila s glavoboljom i tepihom na glavi svakako nije dan za pamćenje, možda nije ni za spominjanje, ali se desio. I to je činjenica. Bio je posljedica prethodnog vrlo teškog dana koji je bio sazdan od završetka jednog života, jednog sprovoda, jednog razvoda, jedne depresivne stare godine i puno alkohola. I ne bježim od toga. Skuhala sam si juhu od paradajza, popila aspirin i normabel, upalila televizor i prekunjala ga. Sama.
E sad zamislite scenarij da sam u tom momentu pored sebe imala muža. Ne prihvaćam komentar da mi se to ne bi desilo da sam imala muža, o neeee. Jer to što sam jednom imala muža me i dovelo do toga da imam tepih na glavi. Znači, ja se budim i boli me glava. Abnormalno. Čini mi se da mi glava i nije na vratu, nego je negdje metar iza mene u razini plafona. On sjedi u blagovaonici nadrkan jer si je sam morao skuhati kavu. Prije nego sam ušla u prostoriju pita što sam planirala da jedemo danas. Također mi spominje da je danas Nova godina i da svi normalni ljudi danas imaju svečani ručak s deset sljedova. Ali eto, sva sreća da mu je mama skuhala i donijela sarmu, pa neće umrijeti od gladi. Stanje u glavi koje se sastoji od bolova, lebdenja mozga u zrakopraznom prostoru i grižnje savjesti se automatski pogoršava još više. To je dakle scenarij s mužem koji ne pije uopće.
Drugi scenarij je s onim koji pije koliko i ja. Ali tu priča završava već večer prije jer ću se posvađati s njim nakon trećeg pića. Kako to već ide… ti mene ne razumiješ… ali ti mene ne slušaš… ti uvijek, ja nikad… ja uvijek, ti nikad… tvoja mama je ovakva, moji nisu takvi… zašto mi ne možemo k’o svi normalni ljudi proslaviti novu godinu?
Tko su ti normalni ljudi i postoje li uopće? I imaju li stvarno 10 sljedova za novogodišnji ručak? Zar se zaista nikada ne svađaju? Vole li se ili ostaju zajedno zbog djeteta, kredita, srama… Ne, ne i ne! I defnitivno NE! Tuđi životi su idealni samo zato jer su tuđi, a ne zato jer su idealni.
I da… Okej je da pijete sami. Stvarno. Radije se brinite o tome što ste neumjereni, a ne što ste sami. Jer samoća nikog nije ubila, samo neumjerenost i tuđa očekivanja.